Adolescencija
…je vrijeme odrastanja, prijelaza iz nezrelosti djetinjstva u zrelost odrasle dobi. Taj prijelaz obuhvaća biološke, psihološke i socijalne promjene. Adolescenti postaju zainteresirani za seks i biološki su sposobni imati djecu. Postaju mudriji, sofisticiraniji i sposobniji donositi odluke. Također, povećava se nezavisnost i emocionalna razdaljina prema roditeljima, a raste važnost pripadanju grupi vršnjaka i prvih ljubavnih odnosa.
Određivanje točnog početka i završetka adolescencije više je stvar mišljenja nego apsolutna činjenica. Uobičajeno se razlikuju rana, srednja i kasna adolescencija. Rana adolescencija obuhvaća razdoblje od 11. do 14. godine, srednja od 15. do 18., a kasna od 19. do 21. godine života. Ta podjela odgovara načinu na koji naše društvo grupira mlade ljude u obrazovne institucije: prva skupina obuhvaća učenike starijih razreda osnovne škole, druga srednjoškolce, a treća studente.
Adolescencija je i razdoblje “bura i oluja”, brzih izmjena raspoloženja, unutarnjih konflikata i svađa s okolinom, buntovništva, ispitivanja granica, besmrtnosti, znatiželje i istraživanja svijeta. Mnogi odrasli zaborave na vrijeme kada su i sami bili adolescenti, vrijeme kada su i oni testirali strpljenje svojih roditelja. Mladi su se ljudi svih generacija, zbog njihovog drugačijeg načina odijevanja, ponašanja ili odabira glazbe, odraslima činili ekstremni, drugačiji i teško razumljivi. Međutim, suprotno uvriježenom mišljenju, entuzijazam u isprobavanju različitih identiteta i uloga, uživanje u umjerenoj količini zapanjujućeg ponašanja i testiranje granica najčešće vode adolescenta ka prihvaćanju roditeljskih i društvenih vrijednosti, prije nego li njihovom odbacivanju. Prema tome, umjesto da adolescenciju smatramo razdobljem buntovništva, krize i zastranjenja, puno točnije bi je bilo smatrati razdobljem procjene, donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti u procesu sazrijevanja.

Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete, više bih bojala prstima, a manje upirala prstom.

Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala.

Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.

Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo.

Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.

Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.

Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvijezda.

Više bih ga grlila, a manje vukla.

Rjeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala.

Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.

Manje bih ga poučavala ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.

Diane Loomans

1. Jedna od najvažnijih lekcija je ta o prirodnim posljedicama. Naučite djecu da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica, i na njima je da preuzmu odgovornost tih posljedica.
2. Odolite davanju savjeta, osim kada adolescent to od Vas traži. Kao što je jedan roditelj lijepo rekao: “Što manje savjeta dajem, to više želi razgovarati sa mnom”.
3. Prihvatite odvajanje. Razvoj vlastitog identiteta tijekom adolescencije uključuje određeni stupanj odvajanja, ali ne i potpuno izoliranje od obitelji, da bi se uspostavila nezavisnost.
4. Pustite adolescenta da razmišlja o sebi. Neka Vas umiri činjenica da je dom sigurno mjesto gdje može ventilirati svoje frustracije, te srediti misli i shvatiti promjene u svom životu.
5. Očekujte nedosljednost od Vašeg adolescenta. On proživljava zbrku emocionalnih, fizičkih i hormonalnih promjena koje su prirodna karakteristika procesa odrastanja.
6. Dajte svojem adolescentu priliku da bude sam sa sobom kada mu je to potrebno.
7. Dozvolite i adolescentu da preuzme dio brige. Ako Vi brinete sve umjesto njega nikada neće postati odgovoran.
Ako se kućna pravila otvoreno izlože i dozvoli se rasprava o njima često se smanjuje sukob između roditelja i adolescenata. Naređivanje ne pomaže razvoju odnosa. Postojanje jasnih, dogovorenih pravila pomaže roditeljima jer ne moraju smišljati pravila putem, a olakšava i adolescentima jer znaju na čemu su i znaju da su u osmišljavanju pravila i sami sudjelovali.

Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece je upravo pisanje domaćih zadaća. Svaki se je roditelj barem jednom zapitao treba li uopće pomagati djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća. To nikako ne znači da zadaću treba napisati umjesto njega jer će dijete to shvatiti kao vlastitu nesposobnost, a i teško će shvatiti da je to njegova obaveza koju mora redovito i kvalitetno izvršavati.

Kod djeteta pokušajte razvijati odgovornost za izvršavanje svojih obaveza. Vi mu trebate samo pomoći, a ne ih izvršavati umjesto njega.

Djetetu objasnite ono što mu nije jasno, ukazati mu na pogreške koje radi i potaknuti ga da ih samo ispravi.

Ne treba neprekidno sjediti uz dijete dok piše zadaću. Važno je da dijete zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć, pitajući vas sve što mu nije jasno.

Ponekad je djetetu potrebno samo pregledati zadaću kako bi bilo sigurno da je dobro izvršilo svoje obaveze. Nemojte mu se nametati u zadacima u kojima mu to nije potrebno.

Za vrijeme učenja smanjite mogućnosti skretanja pažnje. Ugasite televizor i radio dok dijete piše zadaću ili dok uči. Djetetov stol neka bude uredan i čist. Također bi bilo dobro da dijete obavi sve druge poslove prije pisanja zadaće kako ne bi na njih mislilo.

Dobro je dogovoriti se s djetetom na početku školske godine kada će se pisati domaća zadaća (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon igre…), kako bi kasnije izbjegli nesporazume.

Da bi dijete kvalitetno radilo domaću zadaću ili učilo, mora se dobro osjećati i biti odmorno. Ako je dijete žalosno ili ljuto došlo iz škole, prvo popričajte s njim i pomozite mu da se oslobodi neugodnih osjećaja te onda inzistirajte da se prihvati posla. Također dopustite djetetu da se odmori jer odmoran mozak bolje i brže razumije, a umorno tijelo ometa mozak u njegovu radu.

OSIM PITANJA KOJA SE RODITELJIMA NAMEĆU U VEZI POMAGANJA DJECI PRI PISANJU DOMAĆIH ZADAĆA, SIGURNO SE PITAJU I KAKO DA DJECA U UČENJU BUDU DJELOTVORNA, A PRITOM SE OSJEĆAJU DOBRO. EVO ŠTO MOŽETE POKUŠATI:

Kao i pri pisanju domaćih zadaća, poželjno je da djeca uvijek uče na istom mjestu. Samo sjedenje na mjestu, na kojem je dijete naviklo učiti, stvara psihološku spremnost za rad. Također je poželjno da dijete piše domaću zadaću uvijek u isto vrijeme u danu jer mu to omogućava da ima dovoljno vremena za pisanje zadaće kao i za predviđenu igru i odmor.

Mjesto na kojem dijete uči, a ujedno i piše zadaću, neka bude dovoljno prostrano i osvijetljeno. Na tom mjestu dijete mora moći i držati svoje knjige, pisaći pribor te ostale potrepštine za školu.

Ukoliko je djetetu prostor za učenje i pisanje domaćih zadaća uređen u prostoriji koju dijele i ostali ukućani, potrebno mu je dok uči i radi osigurati mir i tišinu. Idealno bi bilo da se radni stol nalazi u sobi djeteta jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati.

Na zid pored radnog stola možete djetetu staviti ploču na koju će dijete lijepiti razne papiriće-podsjetnike.

Jako je važno objasniti djetetu što se točno očekuje od njega što se tiče učenja. Neka vaša očekivanja budu dovoljno visoka, ali realna s obzirom na djetetove sposobnosti.

Korisno bi bilo i objasniti djetetu zašto je učenje važno i korisno za njega. Djeca, baš kao i odrasli, bolje i radije rade kada u tome vide smisao.

Potaknite dijete da pita sve što mu nije jasno jer je najteže učiti bez razumijevanja. Stoga je materijal poželjno učiniti što razumljivijim i smislenijim, npr. povezati ga sa starim znanjem, smisliti neke asocijacije uz gradivo i sl.

Važno je naučiti dijete da procijeni što je bitno kako bi moglo kratko ponoviti sažetak učinjenog materijala. Takvi sažeci su važni jer predstavljaju smisleni kostur oko kojeg se kasnije s lakoćom ”hvataju” detalji.

 Nikada nemojte umjesto djeteta pročitati lekciju, zapisati sažetak i dati mu da nauči. Najdragocjeniji dio procesa učenja je upravo navedeni rad na razumijevanju gradiva i odvajanju bitnog od nebitnog. Ako dijete uči po vašim sažecima, učit će mehanički , gradivo će brzo zaboravljati, a kada mu učitelj postavi pitanje drugačije nego vi, neće znati odgovoriti.

Objasnite djetetu kako je naučeno u početku potrebno dosta ponavljati kako bi se što duže zadržalo u pamćenju. Za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena poput šetnje/vožnje do škole, čekanja autobusa itd. Također se stalno treba samoispitivati, a najviše se isplati pravilo aktivnog učenja – učenja s prepričavanjem gradiva svojim riječima.

Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti i sl.

Pohvalite svaki djetetov uspjeh, a pogotovo trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo.

Ne zaboravite da djeca uče imitiranjem važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući vas, dijete uči što cijeniti i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, igraju edukativne igre, vrednuju znanje, vjerojatno će i djeca učiniti isto.